Na putu koji ničemu ne vodi stoji Cihan.
Ne zato što je umoran, nego zato što više nema kome da stigne.
Kaput je na njemu, ali težina nije u tkanini težina je u onome što je ostalo kad je Alya otišla.
Podigao je kragnu.
Ne protiv vjetra.
Vjetar je pošten, dođe i prođe.
Ovo što ga steže ne prolazi.
Da li je zima ta koja mu ulazi pod kožu
ili je to srce koje se hladi jer više nema kome da se zagrije?
Kragna pokušava nemoguće:
da zakloni pogled od svijeta,
da utiša sjećanja,
da glumi štit tamo gdje je udarac već pao.
I dok hoda bez pravca,
svaki korak je priznanje koje ne izgovara naglas:
nije podigao kragnu da se ugrije,
nego da se ne vidi
koliko ga boli to što je ostao.
Primjedbe
Objavi komentar
Pozdrav hvala vam na komentarima