"Ova žena hoda pod mojim imenom, mojim zavjetom, mojom zaštitom, bez obzira na to šta je bilo koji sud presudio." - Cihan Albora
Upečatljiva sudska scena u 45. epizodi Uzak Şehir simbolizira slom i novi početak Albora sistema koji poznajemo.
Kada sudijski čekić padne i proglasi ono što bi trebao biti kraj, Cihan ne ustaje u odbranu, ne moli, ne lomi se. Okreće se, prvo prema Sadakat, moralnom svjedoku, zatim prema Boranu, čovjeku čiji zahtjev i dalje odjekuje prijetnjom i ranjenim ponosom. A onda, u tihom središtu tog javnog pozorišta, pruža ruku Alyi sa osmehom na licu.
Ne u pozivu, već u odbrani.
Kamera se zadržava na pašin prsten - pečatu autoriteta, porijekla, zaštite.
Nije ukras. To je izjava:
ova žena hoda pod mojim imenom, mojim zavjetom, mojom zaštitom, bez obzira na to šta je bilo koji sud presudio.
Alya ga uzima za ruku. Ne oklijevajući. Ona to prihvata jer gesta
označava ono što se već promijenilo u njoj - taj zakon ne nalaže odanost,
i komad papira ne može poništiti ono što je utkano u sporu, nepovratnu intimnost.
Odlaze zajedno.
Ne bježe. Hodaju.
Boran trči. Vrišti. Juri za njima kao neko čija je naracija upravo javno razbijena. Njegov vrisak "Pusti njenu ruku, ona je moja žena" visi groteskno u zraku, jer više nije istinit.
Alya, a ne Cihan, mu odgovara. "Ne viči. Nisam ti žena. Razvest ću se."
Ne traži dozvolu. Ne ublažava ton zbog njegovih osjećaja. Ovo je raskid izrečen naglas, ne za Cihanovu korist, već za nju samu.
Cihan čeka. Ne prekida je.
Ne govori o njenom odbijanju Borana. Njegova smirenost je suzdržanost isklesana iz nečega tvrđeg od strpljenja. Kada konačno progovori, ne želi Alyu prisvojiti kao vlasništvo, već da Boranu odrazi ogledalo u koje odbija pogledati: "Svi ovdje poštuju sudsku odluku, ali ti bi trebao poštovati Alyinu odluku".
Razlika je hirurška. Sud je presudio o ugovoru. Alya je presudila o njenoj duši. Cihan brani ovo drugo.
Boran prijeti da će ga prijaviti. Cihanov odgovor je iscrpljenost prerušena u upozorenje. Prestao je da se bavi diplomatijom za čovjeka koji brka kontrolu s ljubavlju. Ponovo uzima Alyinu ruku kao nastavak njihove priče i oni odlaze.
Izlaz kao zakletva.
Na stepenice u graničnom prostoru između onoga što je bilo i onoga što će biti, Cihan govori ne da bi uvjerio Alyu, već da bi ih oboje usidrio:
"Čak i ako od sada bude pakao, ne želim da nas izgubim, Alya. Neće biti gotovo dok mi ne kažemo da je gotovo".
Ovo može izgledati kao romansa. Ali ne. To je taktička iskrenost.
On imenuje cijenu = pakao i i dalje odbija da je pusti. Ne obećava olakšanje. Ne nudi fantaziju. Nudi partnerstvo u izdržljivosti.
Alyin odgovor su dvije riječi:
"Neće prestati".
Nije pitanje. Nije nada prerušena u obećanje. Nije izabrala sigurnost distance, već rizik vjernosti.
Gdje je nekada možda pobjegla da zaštiti sebe ili svoje dijete, sada stoji u ruševinama i kaže: Još sam ovdje.
Pašin prsten ostaje na Cihanovoj ruci, neskida se, bez izvinjenja.
To je i naslijeđe i izjava, simbol muškarca koji je prestao tražiti dozvolu da je voli.
Alya je možda skinula svoj vjenčani prsten, ali Cihan zadržava svoj, jer za njega njihova priča nije podložna vanjskom sudu.
Gesta ispružene ruke i zumiranje tog prstena nikada nisu bili o dominaciji. Radilo se o tome da kaže:
Preuzimam odgovornost za ono što će se sljedeće dogoditi. Hodaj sa mnom ili hodaj sama, ali znaj ovo: Neću te pustiti osim ako me ne zamoliš.
U hodniku, Boran je vrištao i trčao. Cihan je polako samouvjereno hodao. To je razlika između čovjeka koji vjeruje da je ljubav posjedovanje i čovjeka koji je shvata kao odabranu odanost.
Sud nije dao Boranu ništa.
Alya i Cihan su međusobno dali sve
Primjedbe
Objavi komentar
Pozdrav hvala vam na komentarima